O Zlatku Daliću i njegovim izabranicima viđeno je i rečeno skoro sve – ostaju ponos Hrvatske s kakvim se može usporediti malotko i malošto. Podrazumijeva se da Nenad Gračan i momci iz garniture „do 21“ nisu tako praćeni ni toliko slavljeni, ali baš zato što se na reprizu uspjeha čekalo od 2004. (jednaki je bio i 2000.) zaslužuju iskrene čestitke i posebna priznanja.
Ovo je prilog baš o njima, izbornicima. Zapravo o suradnji zahvaljujući kojoj je po važnosti druga državna postava napokon na kotama koje Hrvatskoj, poznatoj i priznatoj po izvanrednim nogometašima, doista pripadaju. Što je doduše mnogo lakše reći nego postići.
Činjenica je da su Gračan i Dalić surađivali besprijekorno. Prvi bi obznanio listu svojih kandidata, drugi se bez problema složio i s participiranjem onih koje bi također rado vidio i vodio. Prepuštao je ponajbolje mlade mladom teamu, svjestan njihove važne uloge i dragocjene pomoći. Jer Hrvatska U-21 nikako nije ista s Dujom Ćaleta-Carom, Filipom Benkovićem, Bornom Sosom, Nikolom Vlašićem, Alenom Halilovićem te Josipom Brekalom. To je više od pola formacije, sekstet asova čije vrijeme je već počelo!
Naravno da je Nenad svaki put iskreno zahvalio, ističući koliko znači Zlatkovo razumijevanje. Koncepciju je gradio na najboljima, bez kojih vjerojatno ne bi bilo finalnog turnira lipnja 2019. u Italiji i San Marinu. S tim da taj izraz, vjerojatno, treba zamijeniti jednim logičnijim i analogno tome točnijim: sigurno. Pa tko bi nadomjestio Vlašićeve pogotke, Halilovićevu kombinatoriku tamo desno, slijeva pak savršeno sporazumijevanje Sose i Brekala, a otraga par stopera neboderskog formata, primjerne brzine i odličnog čitanja igre. Zato i jest sve štimalo. A Grci su bili neočekivano snažna konkurencija, homogena cjelina kojoj se lako nije stalo nakraj ni na Rijeci, sva sreća da se u Solunu ulovio remi.
Vatreni su zasad funkcionirali i bez spomenutih vedeta, s podsjećanjem da je Ćaleta-Car bio član ruske ekspedicije, sudionik partije s Islanđanima. Što se tiče rujansko-listopadskih nastupa, nema sumnje da bi za Vlašića bilo i mjesta i minuta u ansamblu dirigenta Luke Modrića, to prije što poput Ivana Rakitića i kreira i realizira, teško je sjetiti se svih golova koje je sprašio u dresu CSKA i aktualne Hrvatske. Budući da se oprostio Vedran Ćorluka i da na početku ove sezone nije bilo Dejana Lovrena, normalno da bi roster za središte obrane proširili Ćaleta-Car i Benković, no boravili su s vršnjacima tražeći i, eto, nalazeći treći proboj u europsku elitu u 13 pokušaja od 1996. godine. Sosa će uskoro sasvim ispisati kandidaturu za lijevi bok u statusu „novog Roberta Jarnija“, Brekalo pojačati ponudu u napadu koji odlaskom Marija Mandžukića dosta trpi. Halil Veličanstveni također se okušao rame uz rame s Vatrenima, i ponovo će.
Koordinacija kao dogovor dvojice izbornika na taj način je pridonosila kooperaciji; Gračanovi prvotimci u napornim su kvalifikacijama stjecali dodatnu praksu, kalili se i napredovali. Upravo svjedočimo kako svaki iz te šestorke, da se ne govori o kolegama s kojima su izborili ovaj uspjeh, jedva čeka summit u Italiji/San Marinu. Kako i ne bi, radi se o EP-u, izlogu dostupnom jedino najkvalitetnijima u tom uzrastu.
Ostaje pouka svima i zadovoljstvo svih, napose Kuće nogometa. Koja nije dvojila je li nacionalna vrsta U-21 vrijedna pune podrške - logističke, financijske, kadrovske - već u cijelosti stala iza projekta poštujući autonomnost šefova selekcija. I što je vrlo važno – ne dopuštajući klubovima nikakve „više interese“ pa da dečke ne puštaju na ta okupljanja. Uostalom, ni tuzemni ni inozemni nemaju što prigovarati, rabljeni su međunarodni termini, ništa više ni manje. Ispalo je izvrsno, praktički idealno. Trebat će se dostojno pripremiti za taj lipanj '19. te krenuti po polufinale koje nosi Olimpijske igre 2020. u Tokiju.
Poglavito straha nema za Vatrene; da nisu takvi, ne bi bili – Srebrni!
