Ne stišavaju se reakcije na Zlatnu loptu tako glamurozno dodijeljenu kapetanu Vatrenih nasred Pariza, glavnoga grada Francuske koja je inače aktualni svjetski nogometni prvak. Čast France Footballu i objektivnim suradnicima-dopisnicima sa svih strana globusa. Presudila je njihova procjena i ocjena, čisti dojam, element koji nikad ne vara. Anketa je bila apsolutno demokratska. Otvorena i poštena. Lišena kalkulacija i, ne daj Bože, ikakvih manevara centrale glede intrigantnog raspleta premda su se vodeći asovi Tricolora javno nudili za slavodobitnike. No glas neupitne savjesti učinio je svoje i Ballon d'Or adresirao na prave ruke.
Osim nemjerljive klase sigurno je pridonijela spoznaja o Modriću kao posve normalnom obiteljskom čovjeku, suigraču i suparniku u čijem gardu nema ni banalne neurednosti, imunom na prepotenciju, bahatost, zločestoću. Znalci su bez problema procijenili simbiozu sportske umješnosti i dimenziju ljudske simpatičnosti ne dvojeći da je Real Madrid vodio suptilnom kreacijom, a Hrvatsku nosio bezuvjetnom predanošću svetom cilju s uspjehom koji nema pandana. Ne čudi zato što ga obožavaju svi u „kockastim“ redovima, što mu se iskreno dive eksperti planetarnog rejtinga i imagea Zinedine Zidane, Jose Mourinho, Carlo Ancelotti plus golema galerija mjerodavnih. I što se vedete poput Sergija Ramosa, Garetha Balea i dakako Ivana Rakitića diče njegovim prijateljstvom, uzvraćajući istom mjerom. Bio je u tom krugu i Cristiano Ronaldo, možda i glumeći obožavatelja pa i nekakvog zaštitnika, ali posljednjim je potezima (bojkotom svečanosti na kojima je LM prva violina) dao maha nesputanom egu. Da je situacija bila obrnuta, karizmatski Zadranin ni slučajno ne bi postupio jednako…
Zlatko Dalić nije „Rusijom naših snova“ stavio točku na grandiozno djelo, a previše je nepretenciozan da bi stavio uskličnik; očito je posrijedi kronološko-emotivna retrospektiva puta u vječnost. Zadržavamo pravo na nadu u reprizu sličnog niza i sadržaja. Dakle na tri točkice. On je specifičan po svemu. Prvo po želji da bude to što jest, ne i po kalkulantskom lobiranju – priliku je dostojanstveno čekao i dočekao. Nije se ustručavao vrućeg krumpira, zapravo posve uzdrmane selekcije u najbremenitijem trenutku, što govori o silnom povjerenju u sebe i momčad. Sve što je činio bilo je rezonski (ne zaboravimo da je najkompliciranije biti jednostavan), ni na sekundu odustajući od načela i globalnih pravila struke. S nogometašima je razvio odnos povjerenja, ne i nepotrebne intimnosti, evidentno sposoban dokučiti vrline i mane sjajnog kadra probranog u skromnoj bazi. Ni sekundu nije okolišao kad se klima lomila na iščašenosti koja ne trpi oprost, utoliko više što je prožet samo pozitivnošću. Raspravljati o taktičko-strateškim aspektima moglo bi odvesti u slijepu ulicu što se ne preporučuje sad kad smo se privikli na svjetla interkontinentalne pozornice.
Izborniku komplimenti i na energičnom odmicanju brojnih ponuda, kakve prate ovakve spektakularne bljeskove. Jest da su hrvatski kontinuirani što se tiče nazočnosti na najznačajnijim turnirima: pri vrhu smo otkad se natječemo. Nedostajale su nijanse, osim u Francuskoj '98. Rusku priča '18. oslikava velika moć predstavnika malog naroda. Malog brojčano. Ne po uvjerenosti u vlastite sposobnosti koje iskazuje u pravo vrijeme na pravom mjestu. Uvažavajući makar ne i odveć mareći za ono što misli ostalih 210 članica Fife.
Polako prolazi posljednji mjesec Anno Domini 2018. Koju ćemo pamtiti po reprezentaciji kakvu još nismo imali, pa čovjeku s trakom koji je genijalnošću i bespoštednošću nadvisio sve prethodnike i po šefu svlačionice/tehničkog prostora koji nam je doista priuštio nemjerljivu sreću. Ponos također.
Može li se više?
Vjerojatno bismo svi potpisali proročansku želju predsjednika HNS-a Davora Šukera, brončanog aktera i srebrnog faktora: do zlata na SP-u 2038. u pravilnom medaljaškom razmaku!
