Mnogi u Hrvatskoj nemaju pravu predodžbu o stanju na Bliskom Istoku, političkom i sportskom. Naprimjer o svakodnevici Irana, zemlje-diva čija se uključenost u komplicirano lokalno okruženje odražava i na globalno pa je pod stalnom presijom Amerike i zveckanje oružjem ne prestaje. Naravno da se nećemo upuštati u razradu te teme: niti želimo niti smijemo, ne tiče nas se, a i znanje je krhko.
Uostalom, Branko Ivanković je ovog petka u razgovoru za naš portal još jednom podvukao da ni u Teheranu ni u gradovima kojima vodi svoj Persepolis ne osjeća ništa posebno. No lako je naslutiti da je opasnost latentna. Kao što već četiri godine traje neupitna „opasnost“ od njegove momčadi, slavne The Red Army koja se triput zaredom okitila trofejom Persian Gulf Pro League, svakako bi se i one Ivankovićeve premijerne 2015./2016. da stjecajem okolnosti nije ostala kratka za dva gola. Podsjećamo da je varaždinski ekspert angažiran u proljeće 2015. dok je najpopularnijoj azijskoj momčadi s minimalno 40 milijuna navijača gorjelo pod petam i trebalo je u pet utakmica osigurati spas.
Rečeno-učinjeno. Tri sljedeće natjecateljske sezone nisu, eto, ostavljale upitnike. Osim onog o bodovnoj prednosti, nebitnog budući da je ionako pobjedonosan. Unatrag dvije godine karizmatskom šefu stožera Branku (tako ga tamo isključivo i zovu) prvi je asistent brat Zlatko. Ne bez razloga. Ipak se najbolje poznaju i razumiju, najlakše sporazumijevaju, usuglašavaju pogledom. Rezultat je evidentan. Obojici je pak na kraju tjedna divno sjela vijest o uspjehu njihovog Varaždina, novog prvoligaša. S kojim su dok se zvao Varteks proveli pola života.
Gdje će oni provesti rundu 2019./2020.? Zasad nije izvjesno unatoč ugovoru s ponosm Perzije. Zahvaljujući Brankovim postignućima u koje spada i šampionski naslov s kineskim Shandong Lunengom 2010. ponude se gomilaju, naizmjence, od Katara do Japana i natrag. Možda ne bi bilo loše promijeniti sredinu te izbjeći eventualnu zasićenost. Nezgodno je što bi to valjalo objasniti gazdama Persepolisa i svakom od stotinjak tisuća onih koji uglavnom pohode Nacionalni stadion Azadi…
Bayern je klub-gigant Njemačke i Europe. Domicilno münchenski dakle bavarski, po uvažavanju bez dvojbe i deutschlandski, rado viđen svuda i uvijek. Nerijetko strah i trepet širom Starog kontinenta. Od lanjskog ljeta s glavnim strategom i moderatorom Nikom Kovačom, rođenim u Berlinu, ali dušom i tijelom vezanim za sve što je hrvatsko. Porijeklom iz Livna, odakle je i Zlatna kopačka SP-a 1998. Davor Šuker i - sasvim neposredno - srebrni izbornik SP-a 2018. Zlatko Dalić. Nije nužno podsjećati na Nikine 83 utakmice za Vatrene (brat Robert ima jednu više), na dvojno državljanstvo no i u Njemačkoj se vodi – hrvatsko.
Transferu na Bayernovu klupu sigurno je pogodovala spoznaja da je s Eintrachtom iz Frankfurta prošle godine u finalu kupa, DFB Pokala, senzacionalno porazio upravo Bavarce. S kojima je u međuvremenu protiv bivših svojih s Wald-stadiona uzeo Superkup. Da mu je Eintracht sudbinski predodređen svjedoči i jučarašnja „petarda“ na Allianz-Areni kojom je usamljeni konkurent iz Dortmunda definitivno spržen, zacementiran na nepostojeću titulu vice-prvaka. Fenomenalan je podatak da su jedino Niko Kovač i Franz Beckenbauer osvajali Bundesligu i kao igrači i kao treneri. Kaiser Franz, naj-naj-naj njemački nogometaš svih vremena! Grandiozna imena Zvijezde s juga kojoj tifozi tepaju i "FC Hollywood" su naravno i Uli Hoeness i Karl-Heinz Rummenigge. Sada je prvi predsjednik, drugi direktor. Doima se da direktor za razliku od predsjednika nije najzadovoljniji Kovačem i zato mu neprestano pronalazi nekakve minuse, felere. Čudno.
Hoće li sljedeća ovosezonska "kanta", koja se pretpostavlja u kup-finalu s Red Bull Leipzigom u subotu 25. svibnja na Olympiastadionu u Berlinu, otupiti oštricu kritika pa Niku Kovača i pomoćnika br. 1 Roberta Kovača ostaviti na aktualnim pozicijama? Pitanje je retoričko s obzirom na to da je procurila informacija kako će Kovači i dalje kovati Bayernovu i vlastitu sreću. Sve drugo uistinu bi bilo neobično i nepravedno. Posve neadekvatno/neprimjereno učinku te suprotno raspoloženju simpatizera s tribina i ulica koji Niksona obožavaju. Kako i ne bi!
