Ima nešto u toj pomalo nezgrapnoj, a istodobno tako simpatičnoj i dječački bezazlenoj konstataciji Marcela Brozovića, koji je, poslije velike četvrtfinalne pobjede nad Rusijom, ušao u svlačionicu taman kad se nakratko stišala euforija i u poluglasu promrmljao: Nikako doći kući! Naravno da su njegovi suigrači svi redom prasnuli u smijeh, ali bilo je u toj Brozovoj rečenici puno simbolike. Ruska avantura Vatrenih potrajala je do samog kraja na krilima obiteljskog ozračja, zajedništva, neslomljivog karaktera, volje, želje, truda, odricanja… Nikome se nije išlo kući i svi su se jedva čekali vratiti. Svjesni da ih ima tko i zašto dočekati.
Da se ne lažemo, svi smo se nadali zlatu. Silno željeli. I čvrsto vjerovali. Vjerovali su i oni. I izgarali. Za svaku loptu. Čak i onda kada je u finalu vrijeme curilo, a rezultat na semaforu u svima budio zdrav razum. Do zadnje sekunde vjerovali smo u čudo, ali… Nije se dogodilo. Zlata se nisu uspjeli dokopati, ali vratili su se u domovinu kao pobjednici. Heroji nacije koja ih je dočekala kao nikad nikoga prije. Svjesna da su u Rusiji napravili puno više od epohalnog sportskog dostignuća. Svjesna da su Hrvatsku činili velesilom. Svjesna da su se tog ljeta doista svi divili maloj zemlji koja je uspjela poremetiti svjetski poredak. Na svim razinama i u svim društvenim sferama. Nogometu pogotovo. I zato su tužna lica pokislih hrvatskih igrača na Lužnikiju poslije poraza od Francuske vrlo brzo zamijenili osmijesi, a iz suznih je očiju odjednom počeo isijavati ponos zbog svega što su napravili u Rusiji. Nekoliko sati kasnije kočnice su konačno bile otpuštene do kraja, u Moskvi je počela hrvatska nogometna fešta…
A onda je svanuo taj dan. Dan poslije. Dan koji će se pamtiti. Dan o kojem se pričalo i pričat će se godinama, desetljećima… Dan zbog kojega ćemo se uvijek pitati: Gdje si bio 16. srpnja 2018.? Hrvatski reprezentativci, koji su netom ostvarili najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, odkunjali su nekoliko sati u polusnu, a onda je valjalo spremiti kofere i krenuti… Kući. Slomljene od umora i emocija, većinu je još jednom sustigao san čim su se ukrcali u avion. Kako ih je samo lijepo bilo vidjeti dok, pokriveni hrvatskim trobojnicama, spokojno spavaju ili dok se, poput fakinčića na povratku s maturalca, promuklim glasom bore protiv teških kapaka i neprospavane noći, silno se trudeći ostati budni. Nitko, međutim, više nije spavao kad se pred kraj leta iz Moskve prema Zagrebu iz kokpita začuo glas kapetana:
"Upravo smo ušli u hrvatski zračni prostor, prate nas migovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Pozdravlja vas pobjednička Hrvatska vojska. Dobrodošli u zemlju pobjednika!"
Čelična ptica uskoro je preletjela iznad zagrebačkog središta, a u podnožju… Nepregledno mnoštvo ljudi! Da se naježiš od emocija. I uzbuđenja. Hrvatska raširenih ruku čeka ruske heroje. Zagreb gori!
U zraku se osjećalo nešto doista veliko. Kako i ne bi. Ljudi moji, Modrić i društvo vraćaju se kući! Poslije 52 dana Zagreba, Rovinja, Opatije, Rijeke, Vukovara, Osijeka, Roščina, Kalinjingrada, Nižnjeg Novgoroda, Rostova na Donu, Sočija i Moskve. Poslije senzacionalnog rezultata na Svjetskom prvenstvu. Rezultata o kojem smo sanjali i kojem smo se potajno nadali. Hrvatska je čekala svoje junake. Nogometaše s kojima je živjela i strepila svih tih ruskih dana, ronila suze radosnice i slavila velike pobjede. Najveće svih vremena. Sve je ukazivalo da će se dogoditi nešto spektakularno. I dogodilo se.
Mnogi pamte doček Vatrenih na ispunjenom Trgu Francuske republike poslije osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, pamti se i onaj čuveni koncert Prljavog kazališta iz 1989. kada je na Trgu bilo tristotinjak tisuća ljudi, ali ovo… Ovo je bilo neponovljivo.
Ta spektakularna vožnja otvorenog autobusa s hrvatskim reprezentativcima od zračne luke do Trga Bana Jelačića, taj skoro šestosatni maraton i sve ono što ga je okruživalo pamtit će se za sva vremena. A slike vječno živjeti u uspomenama mladića koji su svojim igrama u Rusiji dozvali Hrvatsku da im priredi spektakularan doček. Doček svih dočeka. Onaj pariški svjetskim prvacima tricolorima može se sakriti… Ni približno toliko ljudi, sreće, emocija, domoljublja, zajedništva… Bravo, Hrvatska!
Brozova je izjava opet uskrsnula. U ovom slučaju: Nikad stići do Trga! Mic po mic, zavoj po zavoj. Prva, druga - stani. Prva druga - stani. I tako u nedogled. Najvažnije je da ića i pića nije nedostajalo. Na meniju pizza i pivo. Ono što i ide uz nogomet. I pjesma na usnama. U autobusu i uz cestu. Jednoglasje. Moja domovina, Zovi, samo zovi…, Lijepa li si… U jednom trenutku autobus je morao skrenuti sa zacrtane trase. Razlog? Nužda. Mala nužda. Gdje stati? Ako izađu negdje usput, Trg neće vidjeti do jutra… Netko se dosjetio - privremena postaja kod vatrogasaca u Savskoj. Olakšanje i osvježenje. Trebalo je svima. Odmor je posebno dobro došao snalažljivim i odgovornim vozačicama Nikolini i Ani, koje će jednog dana moći pisati memoare. Vozila sam srebrne dečke…
Poslije pustih sati Trg Bana Josipa Jelačića se, vjerovali ili ne, ipak ukazao, a hrvatski reprezentativci dočepali pozornice i stali pred sve te divne ljude da bi zajedno doživjeli i proživjeli jedan dan o kojem su sanjali. Dan poslije kojeg više nikad ništa neće biti isto. Dan o kojem će možda najviše reći Grdovićeva pjesma Nije u šoldima sve, koja je u Rusiji postala neslužbena himna momčadi i potvrdila da doista nije sve u novcu i da se katkad najveće utakmice u karijerama najboljih igrača igraju za ljubav domovini i svom narodu.
Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća svijetu su se dogodili Beatlesi, koji su vrlo brzo postali planetarno popularni pa su za njima vrištale i padale u trans mnogobrojne obožavateljice, ali su ih oblijetali i stari i mladi, slušali rokeri i punkeri… Kao što je svijetom prije pola stoljeća zavladala Beatlemanija, Hrvatsku je tih vrelih srpanjskih dana ljeta Gospodnjega 2018. tresla Srebromanija. Samo… Ni Beatlesi šezdesetih godina ne bi u tolikoj mjeri raspametili Hrvatsku kao što su to napravili Vatreni 16. srpnja. Naravno da je svatko taj veliki dan doživio na svoj način. I oni koji su od jutra strpljivo čekali svoje junake, i oni koji su se satima vozili autobusom dok su im se pred očima redale slike koje će zauvijek ostati urezane u sjećanjima. Svatko je tog dana ispričao neku svoju priču i svakome će ona biti vječni spomen na epohalno rusko dostignuće najboljih hrvatskih nogometaša.
U jednom intimnom razgovoru Luka Modrić i Vedran Ćorluka otkrili su: "Sanjali smo da nas Hrvatska dočeka kao Gorana i Janicu." E, pa Hrvatska je taj put nadmašila njihova očekivanja. Zagreb je gorio, ali u danima koji su uslijedili gorio je i ostatak Hrvatske, heroji nacije nastavili su slaviti u Zadru, Splitu, Imotskom, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Rapcu… Cijela je Hrvatska slavila srebro zlatnog sjaja što ostaje u naslijeđe pokoljenjima koja dolaze.
A oni… Dok su jezdili otvorenim autobusom ulicama glavnoga grada i u najvećem danu svojih karijera uživali poput nezrelih adolescenata, netko se prisjetio citata iz popularne serije Smogovci Hrvoja Hitreca: Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali… Srebrni dečki zauvijek!
