Davor Šuker, rođen 1. siječnja 1968. godine u Osijeku, po mnogima je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, a od 2012. godine obnaša dužnost predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza.

Igračku je karijeru počeo u svom rodnom gradu, a za momčad Osijeka postigao je u razdoblju od 1984. do 1988. godine 40 pogodaka te ga je nakon što je postao i prvi topnik tadašnje lige u svoje redove doveo zagrebački Dinamo.

 

Za maksimirske je Modre nastupio 60 puta, uz 34 gola, da bi 1991. godine potpisao za španjolsku Sevillu, u kojoj je proveo punih pet godina te zaigrao i s Diegom Maradonom. Za Sevillu je u više od 150 utakmica postigao 76 golova.

 

Dobre igre u Andaluziji odvele su ga na Santiago Bernabeu, u jedan od najvećih klubova svijeta, Real Madrid. Među Kraljevima bio je do 1999. godine, a u klupske je uspjehe ugradio novih 40 pogodaka te jedne sezone bio i najbolji strijelac momčadi. Pritom je osvojio jedan naslov prvaka Španjolske, španjolski Superkup, naslov prvaka Europe te pobjednika Interkontinentalnog kupa.

 

Po odlasku iz Madrida nosio je dres još jednog europskog velikana, londonskog Arsenala, a klupske je nastupe okončao u taborima West Ham Uniteda i naposljetku njemačkog Münchena 1860. S terena se povukao 2003. godine.

 

Šuker je bio jedan od nositelja igre i reprezentativnih selekcija. U mlađim kategorijama bivše Jugoslavije istaknuo se s 15 golova, a 1987. godine bio je dio zlatne generacije U-20 nekadašnje države koja je u Čileu postala prvak svijeta, gdje je bio drugi najbolji strijelac. Tri godine poslije osvojio je srebro na Europskom prvenstvu u Rusiji za igrače do 21 godine, uz nagradu za najboljeg igrača, a za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije zaigrao je dva puta, uz jedan pogodak.

 

Najdublji je trag, naravno, ostavio u nacionalnom dresu s kvadratićima, čije je boje branio 69 puta, a s 45 pogodaka najbolji je strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije. U Francuskoj, 1998. godine, Hrvatska je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, a Šuker je sa šest pogodaka na turniru osvojio Zlatnu kopačku, ispred Batistute i Vierija koji su imali pet.

 

Iste je godine zauzeo treće mjesto u izboru Fifinog igrača godine te drugo mjesto u izboru za Zlatnu loptu France Footballa.

 

Brojna su mu priznanja stigla kako iz Hrvatske, tako i iz inozemstva. U domovini je šest puta biran za nogometaša godine, uspješne 1998. godine i za sportaša godine, a dobitnik je i državne nagrade Franjo Bučar.

 

Europska nogometna federacija (UEFA) uvrstila ga je 2003. godine na popis "zlatnih igrača" prigodom 50. obljetnice kao predstavnika Hrvatske, po izboru Hrvatskog nogometnog saveza. Našao se i na Peleovom popisu 125 najboljih igrača svih vremena, kao i među 100 najboljih igrača 20. stoljeća po izboru uglednog časopisa World Soccer.

 

Po završetku igračke karijere upravljao je vlastitom nogometnom akademijom, a od 2010. godine postao je članom Skupštine Hrvatskog nogometnog saveza. Sljedeće je godine imenovan u Uefinu nogometnu komisiju.

 

5. srpnja 2012. godine izabran je za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, na dužnost koju obavlja i danas, a već od kolovoza iste godine radio je u Izvršnom odboru Fifinog Kupa konfederacija.