Pogled na poredak iza naše reprezentacije doista djeluje nestvarno jer nam u leđa gledaju redom: Portugal, Kolumbija, Engleska, Italija tek na 8. mjestu, Nizozemska, Ekvador, velesila Rusija na 12. mjestu, Obala Bjelokosti, Grčka, Meksiko, Švicarska, suparnik iz kvalifikacija za SP Belgija na 16. poziciji, Urugvaj, još jedna velesila Francuska na tek 18. mjestu pa tek potom na 19. mjestu veliki Brazil da bi listu prvih 20 nogometnih reprezentacija zatvorila Danska.
Činjenica da jedna mala zemlja kao što je Hrvatska koja uz to ima velikih teškoća u funkcioniranju društva zbog financijske krize, velike nezaposlenosti, u takvim uvjetima s gotovo nikakvim suportom prema sportu, a posebno nogometu, u okruženju medijskog i društvenog linča prema nogometu u Hrvatskoj, drži tako visoko mjesto u poretku u najpopularnijem sportu na svijetu doista djeluje nestvarno, ali i poticajno za sve koji na bilo koji način doprinose razvoju nogometa. Ogromna je to pozitivna reklama za našu zemlju širom svijeta.
Naravno da najveća zasluga za ovaj uspjeh pripada igračima i vodstvu reprezentacije na čelu s aktualnim izbornikom Štimcem, ali i prethodniku Biliću i njegovim suradnicima budući da se poredak izračunava na temelju rezultata reprezentacija unazad četiri godine. Jasno je i da se takvi rezultati najbolje naše reprezentacije ne bi mogli ostvariti da ne postoji snažna podrška rukovodstva nogometne organizacije kao i djelovanje i organiziranost kompletnog HNS-a.
Sadašnja četvrta pozicija na ljestvici FIFA-e izjednačenje je drugog najboljeg renkinga Vatrenih: 1998. godine također smo bili 4., a godinu kasnije ostvarili smo najbolji rezultata zauzevši treće mjesto u poretku. Od tih najblistavijih rezultata reprezentacije i osvajanja trećeg mjesta na SP u Francuskoj 1998. godine, nogometna reprezentacija Hrvatske stalno je među 20 najboljih na svijetu.
Ako su rezultati Vatrenih krajem devedesetih bili rezultat reprezentacije koja je nastala u sustavu rada bivše države, ovaj rezultat je potvrda kontinuiteta dobrog rada i uspjeh igrača stvorenih u samostalnoj Hrvatskoj. FIFA renking svrstava nas u svjetsku elitu unatoč limitima kojima smo ograničeni, prije svega u činjenici da smo jedina zemlja u vrhu poretka koja ima manje stanovnika od deset milijuna, da smo zemlja koja ima premalo iole kvalitetnih centara za treniranje, da nemamo gotovo niti jedan moderan stadion posebno ne za potrebe reprezentacije, da nam najbolji nogometni klubovi djeluju u okruženju potpune destrukcije sa svih strana društva, bez sponzora, s nevjerojatnim financijskim problemima i da su radi opstanka u situaciji da moraju najčešće ispod realne tržišne cijene prodavati sve mlađe igrače u inozemstvo kao bi sačuvali kakav-takav status i osigurali nekakve uvjete za rad prije svega svojih škola nogometa.
Nadajmo se da će ovakav izuzetan uspjeh u ogromnoj svjetskoj konkurenciji biti novo nadahnuće svim nogometnim djelatnicima na daljnjem angažmanu na razvoju našeg nogometa, ali i da će potaknuti odgovorne u zemlji na barem pokušaj pronalaženja modela kojima bi se nogometu dala zaslužena podrška i omogućili normalniji uvjeti djelovanja.
