Ovo je podsjetnik na njihovih šest finala i 12 utakmica, s napomenom da su se s drugim partnerima za popularno Sunce, koje grije po predlošku genijalnog slikara naive Ivana Rabuzina, nadmetali šest odnosno četiri puta.

Počelo je svršetkom sezone 1992./1993. Na Poljudu su 4:1 osigurali dvostruki strijelac Ardian Kozniku te Joško Jeličić i Mario Novaković, sva trojica budući članovi Dinama. Za goste je zabio Mario Stanić. U uzvratu su Zagrepčani dobili 2:1 pogocima Gorana Vlaovića, a i da Kozniku nije poentirao ukupna pobjeda pripala bi Splićanima.

Onda je 1994./1995. Majstor s mora bio i uvjerljiviji: 3:2 kod kuće (Tomislav Erceg dvaput i Aljoša Asanović te Igor Pamić i Jeličić), 1:0 na strani (Asanović).

Hajdukova trilogija zaokružena je 1999./2000. s 2:0 doma (raspoloženi Jurica Vučko s 11 m pa iz igre) tako da poraz 0:1 vani (Igor Cvitanović u sudačkoj nadoknadi) nije ništa promijenio. Na žalost, prvi su sraz obilježili veliki neredi. Plavi su zamjerali sucu Draženku Kovačiću - inače negdašnjem vrataru njihovih juniora - na dva kaznena udarca od kojih je prvog Dražen Ladić obranio Igoru Musi. Otpočetka je neobuzdana Torcida pokušavala sa Sjevera doći do iritantnih Bad Blue Boysa na Jugu, rušeći ograde na Zapadu i Istoku ne bi li otvorila koridor. Kad je priča sa zapadne strane zamalo bila gotova, umiješali su se policajci suzavcem i susret je službeno prekinut u 88. minuti. Post-festum se veliki gospodin u kopačkama Slaven Bilić ispričao nogometašima i vodstvu Dinama, jednako je postupio suparnički direktor Velimir Zajec ni ne pomišljajući na žalbu. Razočarani predsjednik HNS-a Vlatko Marković užasnuto je konstatirao „Ludilo, ovo je totalno ludilo...“

Potom su u tri nova finalna ogleda Dinamovci izjednačili:

Vrlo sigurno 2000./2001. U Splitu dobivajući 2:0 (Tomislav Šokota, Mihael Mikić), u Zagrebu 1:0 (Renato Pilipović). Glede incidenata povijest je reprizirana. S naznakom da je štošta zakuhao Šokota proslavljajući pogodak u prethodnom ligaškom dvoboju s Osijekom podmajicom na kojoj je pisalo „Uvijek kontra Splita“ što mu, dakako, temperamentni Dalmatinci nisu oprostili. Umjesto navijanja eskaliralo je divljanje, rabljeni su topovi za vodu i suzavac za... za oči. Na igralište su utrčali gnjevni gubitnici, prvo s Istoka pa sa Sjevera, uskoro dvadesetak ratobornih čiji je entuzijazam naglo splasnuo u sudaru s deset puta brojnijim policajcima/specijalcima. Od 87. prekid je trajao tri minute, bilo je razbijenih glava i isto takvog ponosa, letjele su sjedalice, bacano kamenje, pridružili se upaljači udruženi s kovanicama. Sve dok sektor Sjever nije ispražnjen.

Zatim je 2007./2008. Dinamo sve riješio u svome dvorištu golovima Marija Mandžukića (dva) i Josipa Tadića. Podrazumijeva se da je na sceni bio i as nad asovima Luka Modrić, oproštajno. Splitskih 0:0 poslužilo je za eliminaciju neizvjesnosti.

No već svetkovina 2008./2009. i te kako je uzburkala strasti. Neovisno o glatkih 3:0 (Mandžukić, Sammir, Mandžukić) u Zagrebu, ili baš zbog njih. Naime, Bruno Marić isključio je Juricu Buljata i Sinišu Linića, dosudio kazneni udarac za domaće; dostatno za nezadovoljnikovu paljbu. I furiozan uzvratni sudar, 3:0 u režiji Nikole Kalinića, Mladena Bartolovića i ponovo Kalinića. Nije bilo nastavaka 2x15 minuta, odmah se raspucavalo s famozne bijele točke. Danijela Subašića matirali su Igor Bišćan, Jorge Sammir, Milan Badelj i Pedro Morales dočim je Mirko Hrgović promašio, a Tomislav Butina obranio je Giovanniju Rossi i Srđani Andriću tako da nije pomoglo što su precizni bili Kalinić, Bartolović i Senijad Ibričić.

Kako će biti na kraju 2017./2018. u sedmoj završnici aktualnih takmaca, ovoga puta samo jednokratnoj...?