Hrvatski nogometni savez time je postao dio elite jer se još samo četiri europske države, Francuska, Češka, Wales i Ukrajina, mogu pohvaliti činjenicom da u prvom stupnju natjecanja sude žene.

“Dojmovi se još uvijek nisu potpuno slegli s obzirom na to da i dalje primam čestitke sa svih strana, a i nisam navikla na ovakvu zainteresiranost medija. Sve u svemu, jako sam sretna da je baš meni pripala ta čast i odgovornost odsuditi ovu utakmicu kao prvoj ženskoj glavnoj sutkinji u Prvoj HNL, ali sretna sam što sam na istoj utakmici imala podršku pomoćne sutkinje, kolegice Sanje Rođak-Karšić. Znam da će moje ime ostati upisano u povijesti HNS-a i Prve HNL, ali život ide dalje. Ovaj tjedan me već čeka međunarodni izazov i punu koncentraciju usmjeravam na tu utakmicu. Petak je bio povijesni dan, ali taj petak je prošlost, okrećem se budućim izazovima”, kaže Ivana Martinčić, koja priznaje da je uoči te povijesne utakmice imala malu tremu.

“Prije svake utakmice postoji trema. Prije ove je možda bila malo veća jer su ipak sve oči bile uprte u moju izvedbu na terenu, a trebalo je opravdati i ukazano povjerenje onih, koji su baš meni dali tu čast da budem prva glavna sutkinja u Prvoj HNL. Pritom u prvom redu mislim na predsjednika HNS-a, Marijana Kustića, članove Izvršnog odbora, povjerenika za suđenje Prve HNL, Ivana Novaka, i cjelokupnu Komisiju sudaca na čelu s Brunom Marićem. Na njima je također bio veliki pritisak. U svakom slučaju, moj tim na terenu i u VAR sobi mi je bio velika podrška uoči, tijekom i poslije utakmice. Nadam se da sam opravdala povjerenje i da svi možemo biti zadovoljni”.

Vjerojatno još uvijek stižu poruke. Postoje li neke koje je vrijedno istaknuti?

“Sve poruke su mi drage i jako mi puno znače, ali ipak bih istaknula tri poruke koje sam primila. Stigle su od predsjednika sudaca Uefe, Roberta Rosettija, naše "šefice" sutkinja u Uefi, Dagmar Damkove i "šefice" sutkinja u Fifi, Kari Seitz. Svi su oni bili obaviješteni o ovoj utakmici, što dovoljno govori o tome koliko je ova utakmica bila bitna za žensko suđenje u globalu”.

Kako je bilo na samoj utakmici?

“Poslije početnog zvižduka trema je polako nestajala, smirila sam se, trudila zaboraviti gdje se nalazim i skoncentrirati se isključivo na odluke koje moram donositi. Kao što sam već spomenula, velika podrška mi je bio moj tim. Svi su oni prošli to vatreno krštenje i svojim iskustvom mi puno pomogli da utakmicu odradimo najbolje što možemo. Poslije završene VAR edukacije ovo mi je bila prva utakmica s VAR tehnologijom pa se i na to trebalo naviknuti, ali me kolega Ivan Bebek uvijek na vrijeme upozorio i savjetovao da sačekam i ne žurim s odlukama”.

Kakva je vaša perspektiva u HT Prvoj ligi?

“Trenutno više sudim utakmice u Drugoj HNL, do petka sam u Prvoj HNL bila samo četvrta sutkinja. Znam da za sve treba iskustva pa se toplo nadam da će mi Komisija sudaca omogućiti još poneku utakmicu u ovoj sezoni u Prvoj HNL, a dalje ćemo vidjeti. Sve će ovisiti o meni i mojoj prezentaciji na terenu. Jako mi je drago što imam podršku kolega sudaca jer svi oni znaju koliko naporno radim i treniram ne bi li, kao i oni, dostigla najvišu razinu”.

Jesu šefovi bili zadovoljni poslije utakmice?

“Mislim da je osmijeh Brune Marića po završetku utakmice govorio više, nego bilo koja riječ. Naravno da su mi na kraju svi čestitali, igrači i treneri na terenu, ali i svi članovi Komisije nogometnih sudaca koji su bili na ovoj utakmici. Također, pozitivne su bile i reakcije na portalima pa možemo konstatirati da sam preživjela vatreno krštenje i da ubuduće samo može biti lakše”.

Postoji li nešto o čemu sanjate kad je u pitanju vaša sudačka karijera?

“Svaki sudac ili sutkinja ima za cilj jednog dana suditi finale svjetskog ili europskog prvenstva ili finale Lige prvaka. Ni moja se želja nimalo ne razlikuje, ali… Dalek je put do toga, trebat će još dosta rada, treninga i utakmica da bih to ostvarila. Prvi korak je napravljen. Moja je velika želja jednog dana suditi i finale Kupa. Ipak je to natjecanje u kojem igra većina hrvatskih klubova i svatko ima priliku osvojiti ga”.

Kakav je odnos s muškim kolegama vas žena na hrvatskoj sudačkoj sceni?

“Jako dobar. Na većini utakmica, pogotovo u drugoj ili trećoj ligi, sudimo uglavnom s kolegama sucima u timu tako da se dobro poznajemo i poštujemo jer smo svi prošli isti put. Družimo se i na sudačkim seminarima, treniramo zajedno, a družimo se i poslije utakmica. Uostalom, svi smo mi jedna velika sudačka obitelj”.

Jeste li imali sudačke uzore?

“Svatko ima svoje uzore u počecima, a moj uzor je moja mentorica Snježana Fočić, koja je bila prva hrvatska međunarodna sutkinja, ali i Blaženka Logarušić, koja je, uz Snježu, brinula o mom sudačkom putu. Naravno da je i tata Mladen uzor, iako… Nisam ga odmah poslušala kad mi je rekao da idem u suce, s druge strane ja sam njega pratila dok je sudio Drugu HNL”.

Koje trenutke posebno pamtite u vašoj sudačkoj karijeri?

“Bilo je puno lijepih trenutaka u dosadašnjoj karijeri. Pritom je teško izdvojiti samo jedan trenutak, ali pokušat ću istaknuti neke najvažnije. Pamtim 2014. godinu kad me Hrvatski nogometni savez predložio za Fifin znak, ali i trenutak četiri godine poslije kad sam dobila obavijest da ću suditi finale Europskog prvenstva do 19 godina u Švicarskoj. Uvrštenje u elitnu skupinu sutkinja Uefe 2019. godine je također veliko dostignuće, ali ipak mi je daleko najvažniji trenutak u dosadašnjoj karijeri bio onaj kad me Bruno Marić nazvao i rekao da sudim utakmicu između Gorice i Hrvatskog dragovoljca”.