Pitanje je hipotetsko, a tema vječna i prostire se na širokom - možda i uskom - poligonu od moći do nemoći. Zato su Horkaš, Đurasek, Briški, Soldo, Sosa, Knežević, Moro, Špikić, Olmo, Fintić, Božić, Abaz, Hudeček i Đurić svladali vršnjake iz Torina, dočim Šemper, Šitum, Sigali, Schildenfeld, Pivarić, Antolić, Benković, Jonas, Soudani, Pavičić, Fernandes, Fiolić, Hodžić i Machado nisu imali nikakvih izgleda pa su praktički bez otpora stradali od glavne postave Vecchie Signore. Boli upravo to – spoznaja da profesionalci nisu imali čak ni simbolične šanse za tzv. častan rezultat.
Po n-ti put ispostavilo se koliko vrijedi hrvatski talent. Nepatvoren, pravi domaći (no dobro, Olmo nije naš, on strši poput iznimke koja potvrđuje pravilo). Lakoća kretanja i pripremanja mat situacija, tehnička jednostavnost na granici superiornosti, prepoznatljiva lucidnost…je li to moguće i u dvoboju s nasljednicima strašnih „Zebri“? Malo krnja efikasnost, ali slavni se partner nije mogao izvući iz kandži koje doista grebu, deru. Jest i on jak, uporno je odolijevao i skoro se prošvercao, što bi ipak bilo odveć sretno. Sjetimo se samo dokud je Dinamo toga uzrasta stigao lani, kad je eliminiran tek paragrafskim gafom…
Što se tiče prve momčadi, najgore je što i nije razočarala. Takav ili sličan rasplet očekivao se bez osobitih iznenađenja. S obzirom na snagu, ugled i imidž na kontinentalnoj nogometnoj mapi. Usporediti Juventusov i Dinamov godišnji proračun značilo bi rugati se zdravom razumu. Logično je da talijanskom sportskom ponosu od Brazilaca pristupi Dani Alves, Dinamu, pak, stanoviti Jonas. Da su Juventini s argentinskih igrališta posredno doveli Higuaina, naši se zadovoljili Sigalijem. Za skuplje nemaju usprkos zavidnom inkasu.
Naravno da je Allegrijeva momčad za Sopićevu izgledala poput tenka na mlazni pogon. Te šamarala bez milosti. Koju nitko nije ni tražio. Drago nam je što su ušli i Mandžukić i Pjaca, pouzdani eksponenti hrvatskog nogometa u najuspješnijem klubu Serie A, ponajboljem na planetu. A da su ostali u plavom dresu, priča bi bila drukčija. Barem djelomično. No, mora se u inozemstvo, budući da je u tuzemstvu potreban svaki euro.
Pogled na juniore inicira osmijeh. Pravo na zadovoljstvo je neupitno. Velika je stvar stati na rep slavnom Juveu u bilo kojoj konkurenciji. Odjeknut će ta tri boda. Nije talijanska baza manja od hrvatske, da se ne priča o infrastrukturi. Veseli što hrvatski treneri znaju pronaći najdarovitije i tesati ih za njihovo i opće dobro. Daj Bože da se Azzurri duboka džepa ne zadrže predugo u našim krajevima, odvodeći sve što valja. I oni i svi drugi su mudri, kupuju dok je roba svježa, mlada, jeftina. Te pomiču vlastiti horizont zone utjecaja.
Ali kad se sučele A reprezentacije Hrvatske i Italije bit će Vatreni sposobni za još jednu sjajnu utakmicu, za „skidanje skalpa“ na kakvo je u klupskim natjecanjima unaprijed osuđena ova strana Adriatica…
