- Ne baš. Nikad nisam igrao aktivno budući da sam u rodnom Zadru, gradu košarke, zarana uzeo reket i stao uz stol. Barba Tomo Amižić i njegov sin Mario zaključili su da je to najbolji izbor.

Trajao je dugo. Osvojio jednu olimpijsku (srebro u Seoulu u paru s Ilieom Lupulescuom), šest medalja na Svjetskim prvenstvima, 14 na Europskim, devet na Mediteranskim igrama. Nastupao „do nekidan“. Što je to za njega, sitnica!
- Naravno da nije. U vrhunskom sportu izdržiš do 30. godine, nekako i do 35. Sve potom je mučenje. Ja znam kakve su posljedice jer sada plaćam ceh – boli me sve živo... Psiha je mlada, volja jaka, ljubav neupitna, tinja i ambicija. Ali tijelo popušta, gubi svoje funkcije i kaže STOP.

Baci li još malu bijelu lopticu?
- Češće trčim. Prepuštam se i fitnessu.

Nerijetko je u Rusiji, u Jekaterinburgu, gradu na istočnim padinama Urala, 1.700 kilometara od Moskve. U povijesnoj regiji zapamćenoj po surovom obračunu s obitelji posljednjeg ruskog cara Nikolaja Romanova...
- Već sedam godina sam trener u tamošnjem klubu. Trener i menadžer. Borimo se, ne damo se, makar je Gazprom Fakel iz prebogatog Orenburga u prednosti po mnogočemu.

Vraćamo se na nogomet:
- Volim ga. Prije sam doduše pratio više. Pogotovo u vrijeme Diega Maradone, pravog umjetnika. Obožavam zvijezde, među koje spada i najveći košarkaš Magic Johnson. Ili golfer Tiger Woods. Ne manjka ni drugih asova, ali dotični me posebno pale. A što se nogometa tiče, jasno da danas oduševljava Leo Messi. Od naših moj zadarski sugrađanin Luka Modrić.

Kome pripada po navijačkom opredjeljenju?
- Hajduku. Oduvijek sam za Bile, svakako i po zavičajnoj pripadnosti.

Dalmacija u mom oku...
- Da, nama Dalmatincima je Majstor s mora logična opcija. Kao Zagrepčanin navijam i za Dinamo, držim palčeve dok se bori po inozemnim stadionima.

Emotivno je disao s Vatrenima dok su kovali broncu:
- Išao sam na utakmice u Francusku, uživao. Bilo je to sjajno ljeto! Nije bez mene prošlo ni otvorenje SP-a 2006. u Njemačkoj, morao sam bodriti naše u Berlinu, tugovati zbog minimalnog poraza od Brazila, 0:1, u nezapamćenoj atmosferi. Šteta što je Kaka pogodio, Marko Babić nije za nijansu, no to je višestruki svjetski prvak, bitno je da skoro ni po čemu nismo bili slabiji. U Klagenfurtu sam pak dvije godine kasnije gledao kako dobivamo stare mušterije Nijemce, 2:1.

Hrvati su talentirani za momčadske sportove, u pojedinačnima prolaze samo ekstra uporni i kvalitetni?
- Masovnost iznjedri vrijednost. Imamo smisla za igru, za loptu. Ne manjka mašte. Srećom, sve smo jači i u individualnim granama.

Dragutin Šurbek i Antun Stipančić, Mate Parlov, Matija Ljubek, Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Sandra Perković, Sara Kolak... Zoran Primorac!
- Cijelo djetinjstvo proveo sam na igralištu, otvorenom ili zatvorenom. Od „lovica“ do bacanja na koš. Rekli su da sam za košarku nizak sa 186 centimetara.

Reketom ja „šamarao“ i strašne Kineze. Na Starom kontinentu pretežito se gombao s Vladimirom Samsonovom, žestokim suparnikom iz Bjelorusije. Primorac je bio nedvojbeno moderan, spoj atleta i umjetnika, savršen tehnički, taktički i fizički, razorne ofenzive koja je protivnika „šetala“ i lijevo i desno.
- Ogromna je čast bila nositi hrvatsku zastavu na otvorenju OI 2000. u Sydneyju. Čast i osjećaj.

Ne misli da smo s novim generacijama podbacili u njegovoj domeni:
- Izvrsna je bila Tamara Boroš. Fino ide i Andreju Gaćini i malom Tomislavu Pucaru. Solidna je i pratnja, solidnija od uglavnom ograničene baze. Znači da nismo loši.

Globalno se možemo požaliti na uobičajenu konstantu:
- U Hrvatskoj je problem što cijeli sport nije proizvod sustava i rada, bazira se isključivo na nadarenosti. S obzirom na to rezultati su skoro pa vrhunski; zar se stalno nešto ne događa!?

Zoran je bio sportaš godine 1988. u anketi Sportskih novosti. Možda bi bio i 1997. kad je u Svjetskom kupu nanizao nebrojene pobjede i to bez izgubljenog seta. Ali onaj krakati Samsonov prestigao ga je za širinu vlasi samo zato što je s turnirom manje izbjegao rizik i slavio zahvaljujući koeficijentu.
- Nije važno, nikad nisam bio sklon kalkulacijama.

Dokad će odlaziti na azijsku stranu Urala?
- Dok će interes biti obostran. Zadovoljstvo također.

Bio je to Zoran Primorac, sportaš najplemenitija kova!