Znate li što su ruska kola s vijkom od 1080 stupnjeva između hvataljki? Naravno da ne znate. Nama iz ove branše mnogo su lakša pitanja glede elastične obrane, suhog lista i pasivnog zaleđa. Čak i ono o famoznoj piriji Špace Poklepovića. Ponekad se ponašamo kao tipični nogometni šovinisti. Srećom, ne manjka simpatizera kojima se kralj sportova može ponositi.
- Loptu sam volio oduvijek. Draga je svakom dječaku, ja nisam bio iznimka – priča Filip Ude, uspješni i ugledni gimnastičar, specijalist za dotičnog konja i parter. – Šteta što u mojem kraju nema kluba prvoligaškog ili barem drugoligaškog ranga.

Ima sjećanja na slavne dane i asove među kojima osim spomenutog Drageca Vabeca prednjače Srećko Bogdan i Dražen Ladić.
- Ja sam gimnastičar od sedme godine, znači već 23. I redovito treniram šest sati dnevno!

Isprva, dok nije bilo uvjeta, otišao bi na četiri mjeseca u Bratislavu pa formu brusio u tamošnjoj specijaliziranoj sali. Danas je drukčije:
- Čakovečka dvorana je bez premca nadaleko i naširoko. Užitak je biti u njoj, kamoli vježbati.

Filip je nositelj sjajnih medalja: srebrne s Olimpijskih igara 2008. u Pekingu, istovjetne s Europskog prvenstva te godine u Lausannei i sa Svjetskog kupa u Tianjinu, pa sa Svjetskog prvenstva 2014. u Nanningu. Sve četiri na „konju“. Na Mediteranskim igrama 2009. u Pescari još jedna jednako vrijedna u parteru.
- Dobitnik sam Državne sportske nagrade „Franjo Bučar“ za 2008.

Presudio je olimpijski Peking. Na žalost, sljedeće Igre 2012. i ljetošnje ne pamti po dobrom:
- U Londonu sam pogriješio i sišao sa sprave, u Rio de Janeiru pao. Desetinka sekunde dekoncentracije i sve ode u vjetar...

Ne gubi volju, snagu, ambiciju:
- Usmjeren sam Tokiju 2020! Životni mi je cilj zlato s olimpijskih igara, nema šanse da se predam.

Navikao je na teškoće i na paralelnom, svakodnevnom kolosijeku budući da je kao sedmogodišnjak ostao bez oca Ivana. Svu skrb o sinu Filipu te starijim kćerima Nives i Ivi preuzela je hrabra majka Miljenka. Podrška sinu je golema, on to zna i osjeća.
- I u četvrtom pokušaju potpuno ću se podrediti toj velikoj preokupaciji, ne sustajući ni za milimetar!

Možda uspije, ipak mu je Daleki Istok dokazano sretan. Što je s vijekom trajanja?
- Ovisi o svakom pojedincu. Smatra se da gimnastičari mogu biti vrhunski do 37.-38. godine. Prema tome, imam fore, imam vremena, bitno je da tijelo izdrži!

Ispitne vježbe sve su zahtjevnije, na spravama se redaju čudesni elementi, potezi od kojih zastaje dah. Kamo vodi natjecanje u, praktički, nemogućem?
- Opstaju samo najjači.

Mi stariji pamtimo glasovitog Miroslava Cerara, zlatnog olimpijca iz Tokija 1964. i Ciudad de Mexica 1968., najboljeg sportaša bivše države po izboru Sportskih novosti. Je li Ude gledao snimke nastupa „mariborskog jahača“ čiji je sin premijer Republike Slovenije?
- Gledao sam. Međutim...

Međutim, to je skoro pa šala u paraleli s aktualnim izvedbama?
- Nije šala, ali ni nešto posebno. Adekvatno razdoblju. Sve napreduje strahovitim tempom, tako i gimnastika.

Napreduje i nogomet?
- To nije upitno. Volim gledati izravne prijenose utakmica Lige prvaka.

Za koga navija?
- Za Real Madrid.

Omiljeni igrač?
- Cristiano Ronaldo. Baš je pojava.

Dijeli svlačionicu s dvojicom naših, Lukom Modrićem i Mateom Kovačićem?
- Svaka im čast, oni su ponos sportske Hrvatske. Nije mala stvar biti član vjerojatno najvećeg svjetskog kluba, što se pokazalo i ove subote u Barceloni.

Nešto o reprezentaciji?
- Svi čekamo rezultat za kojeg su Vatreni sposobni.

Recimo, reprizu bronce s Mondiala u Francuskoj 1998.?
- Svakako. Zašto se ne bi ponovilo u Rusiji 2018.! Ali, to je sport. Ništa nije zagarantirano bez obzira na formu. Presuđuju surove sitnice, dvaput sam se uvjerio na vlastitom primjeru: jedan kiks i sve je gotovo, ideš doma...

Objašnjava po kojem su detalju/aspektu sve sportske grane slične:
- Po psihologiji. Po natjecateljskom duhu. Svi hoćemo pobijediti. Ja se ne dam i ne dam i kad igram „čovječe, ne ljuti se“. Kako se ne bih ljutio ako mi sruši figuricu i prije mene ode u kućicu!?

U gimnastici je konkurencija strahovita, sa svim tim Kinezima i Japancima?
- Hrvatska je veličine jednog osrednjeg kineskoga grada, skoro pa – gradića. Lako je probrati u milijunskoj bazi, to je kao da se kod nas gimnastikom bavi svaki četvrti stanovnik. Nema nas, ali nismo za podcijeniti!

Ovih je dana Filip Ude bio malo tužan zbog poraza tenisača. Uzme li i on reket?
- Zasad ne stignem. Privlače me i zimske zanimacije: duže od 15 godina planiram stati na skije, još nisam, nikako ne pronalazim slobodno vrijeme...

Šest sati na dan na spravama predvođenima konjem s hvataljkama? Zašto ne, stekli smo dojam da će tempo i pojačati!