Njemački internacionalac Thomas Müller nije toliko poznat i priznat kao dribler koliko kao pucač, kralj kaznenog prostora u kojem loptu vješto prima, usmjerava, pakira. Međutim, upravo se „istaknuo“ i tzv. tehničkom minijaturom koja mu začudo ne donosi simpatije. I stoga što je prodao štos kojeg su odavno patentirali drugi, i zato što je preinaka koja je uistinu njegova odveć banalna i podcjenjivačka, da ne kažemo – stupidna. Mi novinari smo naime odavno konstatirali jeftinu domišljatost nogometnih profesionalaca, osobito nezadovoljnika zbog poraza kojima nije ni do kakvog kontakta, najmanje do izjave, pa u mixed-zoni nabiju mobitel na uho i tobože s nekim taj tren moraju razgovarati o suštinskim problemima planeta zvanog Zemlja. Naravno da takav trik dokučimo u roku „odmah“ te da dotičnog manekena forsirane šutnje na neki način relativno žalimo. Nezadovoljan je lošijim nastupom ili rezultatom i smeta mu cijeli svijet pa kako ne bi isukani mikrofon. U redu, nacija ne drhti, nekako će preživjeti i tiskovina, i elektronsko glasilo, i portal. Uostalom, ako nećeš ti, hoće druga tri...
Müller je dakle umjesto mobitela upotrijebio putovnicu, gabaritima sličnu i zbog toga pogodnu za varku. Pardon, koga je varao – reportere ili sebe!? Uistinu je fenomenalno šaptati štogod passportu, brbljati u prazno i pritom se pobjedonosno smijuljiti. Umjesto da je zainteresiranim namjernicima praznom rukom mahnuo na pozdrav, izustio „Kako je, dečki?“ te priopćio „Danas nemam nikakvih novosti“. I svi zadovoljni. Ovako je ispao... ispao... No dobro, zaključite vi.
Nerijetko bahati, a ponekad i nakostriješeni Mourinho aktivirao je jučer ili prekjučer posve drukčiji potez: kad je izvjestiteljev mobitel preinačen u kazetofon zazvonio usred pressice budući da vlasnik nije stišao ton, portugalski genijalac ga je uzeo, primaknuo uhu i počeo razgovarati s nepoznatim sugovornikom koji se ni kriv ni dužan dočepao „ekskluzive“! Jasno da se galerija oglasila oduševljenjem. Jer pravi humor uvijek je efektniji od hinjenoga. Ne znači, doduše, da bi jednako bilo i u eventualnom repasažu; štoviše, gotovo bismo se kladili da bi Mou taj mobitel bez pardona hitnuo u koš za smeće!
Neki iz sportskog, a napose nogometnog pokreta još ne shvaćaju da novinari nisu nužno zlo, kamoli zlo. Već partneri, transmisija s navijačima. Duša publike, kako ih je oduvijek tretirao velemajstor javne komunikacije Miroslav Blažević. Talent iz Travnika naučio je to u životnim okolnostima, ne na švicarskom veleučilištu kojeg je uspješno prebrodio. Vlatko Marković, njegov susjed i navodno dalji rođak iz Bugojna, u aktualnoj domeni je također bio ekspert. Čak i onda kad mu zbog nekog razloga nije bilo do ekspresnog očitovanja. Zna se kako bi se oglasio: „Oprosti, gubim signal, upravo ulazim u tunel Karavanke, javit ću se čim izađem...“ Nije se javio jer nije ni ušao ni izašao – cijelo je vrijeme sjedio pred svojom vikendicom nadomak Krke u okolici Krškog. Ali nismo se mogli ljutiti na čovjeka čija nasmiješenost, srdačnost i prostodušnost nisu imale granica.
Iritiraju ti drugi, müllerovci. Mudraci koji bi oratorski istupali barem u trajanju akademske četvrti kad njima odgovara. Kad im ne paše – jok. Tada pričaju s isključenim mobitelom ili sa zaklopljenom putovnicom. I baš se napričaju... oh, čista uživancija!
