Zaštitni znak Ljiljane Špičić je kombinacija osmijeha i smijeha, što rječito govori o vedrini karaktera i odnosu naspram životu. Životu u kojem sport, napose nogomet, ima izrazito značenje.
- U loptu sam se zaljubila zbog svoga brata, Stjepana Klarića. On je trenirao i nastupao, pa sam htjela i ja. Dugog hobija nije bilo, niti me zanimao!

Od prvog je dana sudjelovala u formiranju ŽNK Sloboda '78 iz Ivanje Reke:
- Kao omladinska aktivistica rado sam se uključila. Još radije igrala. Lijevo krilo. U sastavu s Dijanom Janušić, Macom Maradonom, Verom Bišćan, Rajkom Šurlan, uskoro nam se pridružila i Ivanka Perić...

Era je to velikog entuzijazma, silan prinos predsjednika Vjekoslava Markotića. I trka širom ondašnje države:
- Najviše smo se borile s Mašincem iz Niša; to su bila kreševa!

Zbog nedostatka lokalne konkurencije uglavnom su kontrirale dečkima, što je bilo korisno jer ipak su oni snažniji barem fizički. Uskoro se Ljiljana odlučila i za suđenje:
- Mislim da sam solidno izučila taj zanat. Kako i ne bih, kad su predavači i instruktori bili poznati „kardinali“ Josip Strmečki i Ico Horvat, vrlo se trudio i doajen Vinko Kapusta.

I s fućkaljkom i sa zastavicom bila je prva, ili među prvima. Sudila od 1980. do 1985. Pa se udala, dobila dva sina. Ne i saveznu kategoriju:
- Mislim da Statut nije predviđao da se najvišeg ranga dokopa žena.

Vratila se početkom devedesetih:
- Pozvao me Dragutin Poljak, zamolio da se posvetim edukaciji sutkinja. Rado sam prihvatila.

Delegatica je od 2000. Isprva u 3. pa 2. HNL. Prije dvije sezone i u elitnom nacionalnom razredu.
- U jednom razdoblju sam bila „izvan pogona“ jer je sin Matija bio profesionalac Osijeka, a propis ne dopušta sukob interesa. Premda ja nisam osjećala nikakav interes, ali pisane akte treba poštovati bez posebne rasprave.

Dapače, u toj domeni zastupa vrlo čvrst gard:
- Često mi na mitingu prije utakmice i prilikom provjere svih uvjeta, stavki, obveza vele „Kako to, gospođo, da samo vi inzistirate i na sitnicama...?“ Ma nisu to sitnice. Što se mora, mora. Sagledati svaki put makar se u kratkom vremenu od prethodne kontrole nije ništa promijenilo. Kad i ako sam na dužnosti, nastojim je obaviti maksimalno, striktno, odgovorno. Po formuli „Družba je družba, a služba – služba!“

Voli se družiti, biti u nogometu, putovati. Najmanji motiv je 870 kuna takse.
- Jedva čekam nastavak sezone, već mi je prilično dosadno.

Podaci govore da je sretna domaćima, koji redovito osvoje tri boda! Ujesen je preskočila poneko kolo zbog obilaska sina Matije u Gruziji:
- Baš je potpisao za Dinamo Tbilisi, pomogla sam da se smjesti i što brže prilagodi.

Matija vuče solidnu brazdu hrvatskim te istočnoeuropskim igralištima:
- Počeo je u Hrvatskom dragovoljcu, završio Zagrebovu školu i postao prvotimac, poslije igrao za Tavriju Simferopolj, Istru, Sibir Novosibirsk, Inter Baku te spomenuti Osijek i Tbilisi. Sad je slobodan, skuplja i važe ponude.

Poput mame ljevak, bočni i vezni, sa stažom i u svim selekcijama mlađih uzrasta.
- Oduvijek strahovito zagrijan za nogomet. Sjećam se kako sam njega i drugog sina, Marija, vodila u Sheraton, u kojem su boravili Vatreni, da bi dobili autogram Davora Šukera zbog čega sreći nije bilo kraja...

Mario je diplomirao marketing, radi u obiteljskoj agenciji za nekretnine Marlimatu.
- Moj ljubimac bio je Ivica Šurjak. Budući da sam dosta dugo živjela u Frankfurtu, pripala mi je čast da baš njemu predam cvijeće dok se YU-reprezentacija spremala za famoznu „majstoricu“ sa Španjolcima i plasman na SP 1974.

Ljiljana Špičić odrasla je na Kajzerici. Danas živi u podsljemenskoj zoni povrh Dubrave. Željela je naglasiti i ovo:
- Ja sam desetljećima članica ZNS-a. Mnogo mi znači matični savez, ne samo zato što mi je mnogo dao.

Osobito ističe legendarnog tajnika Ivicu Šparavca. Modernog i uglednog predsjednika Damira Vrbanovića. Sve forume metropolske organizacije.
- U Zboru delegata, čiji šef je Mladen Firm, pomažem u Odjelu za marketing. Dvaput svake godine organiziramo susrete sa zakuskom i glazbom, ne bih se bunila da nešto slično priredi i HNS!

Kaže da uživa u nogometu, s nogometnim djelatnicima, ništa joj nije ni strano ni teško. A da ponovo kreće ispočetka, sve bi reprizirala:
- Dapače. Stvarno mi je prelijepo i predrago. Meni je baš sve dobro.

Lijepo je, drago svima nama, što napokon netko ne jamra, nego lako pronalazi isključivo pluseve. Ionako je previše „eksperata“ kojima je sve i uvijek minus...
- Najbolji hrvatski igrači? Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki i Luka Modrić. Od starijih generacija Štef Lamza, Velimir Zajec, Zlatko Kranjčar, Marko Mlinarić, Štef Deverić.

Trenere nije htjela izdvajati, da kojeg ne preskoči. A za suce konstatira:
- Odlični su svi koji sude 1. HNL. Da nisu, ne bi dotle došli!

Poruka i poduka za kraj:
- Nije istina da je nogomet klasičan, tipičan muški sport. Zašto bi bio? Kako to da „to“ nije ni rukomet ni košarka? Čak ni boks ni borilačke vještine koliko god se nekome činilo...

Kad je kretala prije gotovo 40 godina nije, naravno, ni sanjala da će dospjeti tako visoko. Zaslužila je sve jer nitko joj nikad ništa nije poklonio!