U moru huliganskih ispada čije su mete baš oni – neposredni akteri uglavnom pomračena uma, u posljednje vrijeme zabilježeno je pet karakterističnih prepada na nogometne djelatnike koji samo slučajnošću nisu rezultirali neusporedivo gorim posljedicama premda je i ovako sve u sferi čiste katastrofe. Od ideje do realizacije. Neovisno o tome je li posrijedi famozna sačekuša ili brutalna racija na otvorenoj sceni. Podsjećamo na tu tužnu storiju:
1) Na ličkom dijelu autoputa prema Splitu zamalo je premlaćen tadašnji izbornik A-reprezentacije, ničim izazvanu kontra stranu sačinjavala je nekolicina zaslijepljenih navijača, ako se tako smiju nazvati;
2) U Stobreču je bez ikakva povoda, razloga također, u vrlo neugodnu situaciju dospio prvoligaški sudac i pravo je čudo da se spasio pod naletom skupine pomahnitalih;
3) Na Braču je dežurni prolaznik nasrnuo na Dinamova savjetnika, junački, dakle s leđa, raspalio ga šakom po tjemenu te dao petama vjetra;
4) Dinamov savjetnik je nedaleko Tomislavgrada pretrpio klasičan atentat, s revolverskim zrnom koje mu je probušilo natkoljenicu;
5) U zagrebačkom kvartu Vrbik dvojac s palicama, vjerojatno bejzbolskim, kukavno je provjeravao kvalitetu koštane mase Dinamova trenera ne mareći za mogućnost silne štete.
Neobjašnjivo, nedopustivo, neshvatljivo. Gotovo nestvarno. Daleko smo dogurali…
Dakako da je sila bez pravde obično nasilje. I da je najsigurniji onaj koji je na sve pripravan. Zar ćemo se stvarno kriti iza te knjiške parole, u svakom trenutku prepušteni neugodnostima bez presedana, životno opasnim!?
Zajednički nazivnik, da posudimo štogod i od matematičara, u tih pet kravala sveden je upravo na Dinamova savjetnika. O tome nema zbora ni spora. Njemu se zamjera sve. Uspjeh Plavih koji podalje ostavlja i frustrira neuspješne, ne mogu ga smisliti ni oni koji bi barem fiktivno trebali biti pod istom to jest klupskom zastavom. Njemu se presuđuje i prije završetka parnice na redovnom sudu, za nj nipošto ne vrijedi sintagma da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.
On je kriv čim je živ!
Jasno je da bi neobuzdana galerija s one strane razuma bila najsretnija da ga nema, o čemu svjedoče nebrojene verbalne poruke ujedinjene s isto takvim i tolikim grafitima, plakatima, cijela ta morbidna platforma temeljena na neugasivoj mržnji.
Ostali su kolateralne žrtve.
A kad se jave neizbježni tumači apsurdne stvarnosti, svi ti sociolozi, pedagozi, psiholozi i kriminalozi koji pretaču iz šupljeg u prazno okrećući velemudre teze i pogotovo zaključke, glava zaboli kao da je tresnuta bokserom, da ne kažemo pajserom. Svi pametni, a gluposti se vrte filmskom brzinom.
Zaboga, kome oni pričaju?
Uzalud Kuća nogometa zaziva konkretno postupanje državnih organa. Čini se da s te strane kaznenog prostora stiže tek figa u džepu. Dokad? Zar sve to ne podsjeća na turobnu hrvatsku svakodnevicu. Naprimjer na bahate i samodovoljne sinove pojedinih tajkuna i političara koji siju strah raspojasanim BMW-ima po pješačkim prijelazima (osim panike nije isključena čak ni smrt), nerijetko parkiranima na Zelenom valu dok tzv. zlatna mladež usred podneva ćubi u kafiću ili popunjava kladioničarski listić. Dokad će trajati saga o neukrotivosti? Gdje su čuvari reda koji će priopćiti da četiri uključena žmigavca ne podrazumijevaju slobodu ponašanja ni oprost iživljavanja. Naravno da ih nema, važnije je trenirati strogoću na nekom skromnom građaninu koji je prednjim desnim kotačem dva-tri metra vozio unutar one žute crte do tramvajske pruge. Kod nas nesmetano/nekažnjeno možeš pronevjeriti desetke milijuna kuna, ali će te goniti i ovršiti ako ne podmiriš desetak kuna nekakve dadžbine…
Kod nas tobožnji nogometni navijač može i smije - je li uistinu tako!? – na mrtvo ime prebiti bilo koga iz nogometnog miljea pa da mjerodavni za akciju i reakciju zapravo odmahnu rukom, drsko tražeći pogrešku napadnutog.
Da, baš smo daleko dogurali. Predaleko. Usprkos tome ne mirimo se s porušenim mostovima povratka!
