Nitko nije očekivao povoljne rezultate naše selekcije U-15 s tzv. gostujućeg sudjelovanja na prvenstvu Južne Amerike. Zato što na prominentni turnir izbornik Ivančić nije mogao voditi petoricu Hajdukovaca pod klupskim vetom (!?) te dvojicu iz Bayerna, jednog iz Augsburga. Znači da se moralo krpati, uvrstiti barem zasad drugokategornike. Pa se gubilo serijski: Peru 0:3, Venezuela 1:2, Brazil 0:2, Ekvador 1:3. Malo smo slavili tek nakon 2:2 s Bolivijom. Packa na nevinom licu tih dječaka, mrlja na „osobnom opisu“ hrvatskog nogometa. Nije prvi put, štoviše ponavlja se gotovo uvijek odlazimo li turistički, a ne natjecateljski.
Premijera je bila ljeti 1992. kad je šef A-momčadi Poklepović na trostruki ogled s Australcima krenuo bez Šukera, Bobana, Prosinečkog, Asanovića, Jarnija, Bokšića. Debitirali su Bilić, Jerkan, Jeličić, Vlaović, Vučević, zapravo i Štimac koji je dotad skupio 24 minute. Domaći su u Melbourneu dobili 1:0, u Adelaideu 3:1, u Sydneyju smo se nekako dokopali partije bez golova. A da smo bili kompletni „klokani“ bi vjerojatno ostali bez prijateljskog boda, jednog jedinog. Tada je, doduše, ključno bilo pozdraviti zemljake, ushićene zbog međunarodnog priznanja nezaboravne i obožavane domovine.
Sjećate se kako je travnja 1994. nominalno najbolja premda u stvari reprezentacija lige prošla kod Slovaka u Bratislavi, 1:4 na užas novog bossa Blaževića koji je ni mjesec dana ranije startao jedino bez Bobana u Valenciji i razbio cjelovitu Španjolsku 2:0. Taj primjer svrhu je potvrdio i krajem 1996. na Kupu Hassana II u Casablanci: tada smo, svi na broju, osvojili pokal uporno lomeći Marokance i Čehe, remijima pa jedanaestercima. Ponos je bio izdašan, inkaso također.
Na žalost, dobitna kombinacija nije reprizirana šest mjeseci potom na Kirin Cupu u Tokiju kad su „šarene“ Vatrene sredili onaj Miura, dvostruki strijelac, i njegovi rezultatom 4:3. U Sendaiju je s Turcima završilo 1:1. Doimalo se da će tako, skromno, biti i na Korea Cupu u Seoulu lipnja 1999. no početnici u nacionalnim bojama Pletikosa, Galinović, Vranješ, Tomas, Miladin, Bišćan, Šerić, M. Cvitanović, Vugrinec, I. Leko te napose J. Šimić na raketni pogon uzeli su „kantu“, Hyundai Sonatu i 400 tisuća dolara uspješniji od Egipta (2:2), Meksika (2:1) i domaćih (1:1). Moglo bi se reći – iznimka potvrđuje pravilo. Nije ga potvrdila na istim meridijanima nepune dvije i pol godine kasnije kad je Jozićev tim s novacima Šimunićem, Petrićem, Đolongom, Hrmanom, G. Brajkovićem, Karićem te nešto iskusnijima Butinom, Tokićem, Agićem, Mumlekom od Južne Koreje izgubio 0:2, dočim je Gwangju bio sretniji, 1:1 s istim suparnikom.
Gorke pilule Korejci su nam priuštili i na Carlsberg Cupu krajem siječnja 2006. u Hong Kongu, glatkih 2:0 protiv Kranjčarovih izabranika aktiviranih uglavnom silom neprilika – Didulica, Ješe, Vukman, Balatinac, Benko, Šafarić… Priliku s lokalcima dobili su Turina, Knežević, Neretljak, Bartulović, Linić, Posavec i zabili tri komada, četvrti je bio autogol…
Okrnjenost se odrazila i na SP-u uzrasta U-20 u Kolumbiji 2011. jer se stalno kukalo zbog neprisutnog Vukušića, poslije dvije sezone u Turskoj na istovrsnom summitu nije bilo Kovačića; nisu ih pustili mjerodavni s Poljuda odnosno Maksimira. Sličnih je razloga bilo koliko hoćeš, ta neodrživa teza da je klub važniji od reprezentacije.
Dakako da osakaćena Čačićeva formacija prošle zime nije u Nanningu mogla bolje od neodlučenog omjera s Čileancima i Kinezima, onda gubiti na jedanaesterce budući da je bila satkana od alternacija Livakovića, Andrijaševića, J. Mišića, Pivarića, Ivanušeca, Antolića ili aktera ni takvog statusa – Prskala, Matasa, Peroševića, Ozobića, T. Datkovića, Juranovića, Šituma, M. Marića… Za divno čudo odzvanja svibanjskih 2:1 kontra Meksika u Los Angelesu; jesmo li premašili objektivne mogućnosti ili su Zeleni spontano podcijenili „bezimene“ takmace Tudora, J. Filipovića, Škorića, Šunjića, Nižića, Katića, Kolingera, Miloša…? Štogod bilo, ispalo je sjajno.
Najbolji su, međutim, najbolji. Zbog toga tako i kotiraju. Hrvatska C realno nije ni sjena Hrvatske A. Prema tome, nema šanse da nekompletni budemo konkurentni – osim u slučajne rijetke petke!
