Daleko bi nas odvelo da nabrajamo sve njegove klubove i uspjehe, kamoli najvažnije golove. MM ih je stvarno zabijao – za Rijeku 43 u 156 susreta, za Dinamo 16 u 58. Za državnu selekciju tri. Ukupno 115 u 374 utakmice. Siloviti, a precizni pucač, vezni kakve moderni nogomet u Hrvata baš ne poznaje. Dijete Kantride.
- Tamo sam trenirao od 1974. Igrao od 1981. do 1989. i odlaska u Maksimir. Igram i sada, za veterane.

Okupi se s Danielom Šarićem, Zoranom Banom, Elvisom Brajkovićem, Đonijem Tafrom. Razgiba kosti, nipošto stare premda će u rujnu navršiti 54 godine. Jer Mladen je bio i ostao mlad, sinonim za čvrstoću i snagu.
- Prošlo je to vrijeme.

Proglašen je najboljim pojedincem ligaške sezone 1993./1994. Profesionalac gotovo onoliko godina – 18 – koliko je potrebno za punoljetnost. Jak na lopti i udarcu. Kombinacija razarača, graditelja i ofenzivca posebna kova. Njega nije trebalo poticati. Da nehotice zastane, sam na sebi podviknuo bi odmah, ne čekajući trenera…
- Više nisam u sportu. Nijanse su nedostajale da dođem na listu suđenja Prve HNL. Ne vodim ni jedan klub; situacija je komplicirana, a ne želim biti sudionik one „Uzalud vam trud, svirači“.

Draga mu je, dakako, licenca saveznog suca. I diploma Više trenerske koje nema dok pred prof. dr. Draganom Milanovićem ne položiš „Teoriju treninga“, ispit svih ispita.
- Maknuo sam se od nogometa, malo me drže jedino veterani. Bavim se graditeljstvom i turizmom, no i tu je komplicirano, zna se da je najteže i najnezahvalnije raditi s ljudima.

Ne djeluje razočarano, djeluje principijelno. Pošteno. Iskrenost se podrazumijeva.
- Rado pamtim Otta Barića. Sjajan stručnjak i divan čovjek, odlično smo surađivali u Salzburgu u kojem su sredinom devedesetih bili i njegovi asistenti Marinko Koljanin te Slavko Kovačić, od nogometaša i Nikola Jurčević, Tomislav Kocijan, Dean Računica.

Kako je u selekciji bilo s Miroslavom Blaževićem?
- Uglavnom dobro. Ali kad sam se spremao za Japan poručio je „Sine, bit ćeš daleko od oka, analogno tome i daleko od srca!“

Kratko je Mladen trajao u Poljudu:
- Nisu ispoštovali dogovor pa sam se maknuo.

Današnja Liga 10?
- Ne gledam redovito, preskačem. Boli kad čujem da je na Lokomotiva - Inter Zaprešić bilo 27 gledatelja. Nešto se mora promijeniti.

U odnosu na lani promijenio se lider, Dinamo umjesto Rijeke?
- Tada su Riječani iskoristili neke slabosti Zagrepčana. Sada su pak Plavi odmakli na devet bodova razlike zbog prvakovih podbačaja u Puli, kod Lokomotive, kod kuće i s Dinamom i s Osijekom i s Hajdukom, s Interom. Sigurno izazvanih i brojnim transferima, kad su odlazili najvažniji, najkorisniji. U proljeće je ipak puno bolje i Kekova momčad je opet vrlo solidna. Ništa slabija od Jurčevićeve!

Znači li to da su ove srijede u polufinalu kupa izgledi podjednaki?
- Znači. Vrijednošću ne odskače ni jedna strana stoga predviđam neizvjesnih 90 minuta, možda i produžetke. U jednom kup-dvoboju uvijek je sve moguće.

Što kaže za Matjaža?
- To da se vidi njegova „ruka“.

A stari znanac Nikola?
- Mora bez ozlijeđenih, bitnih, kakvi su Nikola Moro i Marko Lešković.

Koje aktere osobito zamjećuje u suprotstavljenim formacijama?
- Mislim da trenutačno prednjače Dani Olmo i Heber Araujo. Čudi me što se psihološki preopteretilo Antu Ćorića umjetnim lansiranjem zvijezde, posrijedi je breme koje nije lako nositi. Nisam za tu praksu – nekoga isforsirano dignuti, zatim uporno spuštati.

Veli da se Rijeka ponajprije oslanja na kolektiv, u kojem više nema vrsnih pojedinaca poput Marka Vešovića i Franka Andrijaševića.
- Na Rujevici zaslužuju čestitke zbog znalačkog odabira praktički u svakom prijelaznom roku.

To je pohvala Srećku Juričiću i Ivanu Manceu. Poneko slovo o Damiru Miškoviću?
- Znamo se iz školskih, tinejdžerskih dana. Prijatelji do dan-danas. Jasno da je autor stabilnosti i sigurnosti budući da brine o svemu: alternativni stadion je komforan, plaća redovita, svi uvjeti korektni, klima poticajna.

Ne sviđa mu se tek produkcija RI-škole:
- Stvore jednog pravog mladog, Franka Kovačevića, i taj ode u Hajduk. U dotičnoj domeni Splićani i Zagrepčani značajno odmiču, izvrsno je što se sve češće oslanjaju na vlastite talente.

Sviđaju mu se i Puležani:
- S obzirom na okolnosti zapravo čudesni. Zaslužuju „šešir do poda“.

Ukazuje na jedan detalj:
- Ne razumijem zašto se većina prvoligaških nogometaša ustručava pucati s distance. Kako ćeš zabiti, ako ne pokušaš? Kao da se boje doći u završnicu. Iako je pogodak svrha i cilj igre. Štošta razvodni i tzv. svestranost, tobožnja univerzalnost. Nekad nije bilo dvojbeno tko će šutirati, a tko asistirati, šefovati obranom ili probijati po boku, nisu li to konstante. Onda nije nikoga iznenadilo kad je Davor Šuker sprašio 26 komada, Kujtim Shala 17, ja 16.

Eventualno bi još koji, da se 13. svibnja 1990. godine doista igralo s Crvenom zvezdom!
- Bile su mi suđene sudbinske utakmice, odigrane i neodigrane…

Prognoza raspleta na SP-u, jesu li aktualni Vatreni uistinu kompletniji i kvalitetniji od Brončanih?
- Mislim da nisu. Generaciju iz 1998. u Francuskoj krasila je specifična tehnika, velika sloga, obiteljski ugođaj. Svakako i domoljubni naboj, koji se proteže od našeg prologa s Amerikancima '90. Taj duh prenosi se s naraštaja na naraštaj.

Podvukao je i ovo:
- Zbog čega iz svega ne izvučemo isključivo pozitivu? Smeta što se s američke turneje i poslije nje stalno barata nekakvim „istragama“, kritikama, primjedbama, aluzijama. Zašto ovo, zašto ono. Zar se dogodilo išta neobično, nezgodno, nevaljalo? Naravno da nije. Zaboravljamo da revijalni nastupi nisu ni nalik službenima. Prema tome, nemojmo od 0:2 s Peruancima stvarati tragediju niti od 1:0 s Meksikancima euforiju. Zlatko Dalić vrijedan je poštovanja i povjerenja, momci isto tako, vrhunski po svemu. Po raznim aspektima rezonski je da svi očekujemo prolaz među 16. Za to smo spremni i sposobni. Međutim, riječ je o nogometu, u kojem nikad ništa nije zagarantirano. Nikome, pa ni nama.