A ostvario je puno. Nestvarno puno. Tri velike medalje. I nebrojeno mnogo velikih trenutaka. Zbog kojih i jest postao i ostao jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena. Brojke, uostalom, sve govore...
Ivan Perišić postigao je na Svjetskom prvenstvu u Kataru pogodak protiv Japana koji je vratio Hrvatsku u život i prostro put prema povijesnoj bronci, ali i postao najbolji strijelac Hrvatske na velikim natjecanjima. Prvi koji je dosegnuo dvocifrenu brojku. Deset okruglih! Ostavivši iza sebe legendarnog golgetera Vatrenih, Davora Šukera, koji je ostao na devet golova. Šest na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, koji su mu donijeli Zlatnu kopačku, i tri na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine. Perija je prije pogotka Japancima u Kataru postigao dva gola na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014., tri na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Rusiji, odnosno po dva na Europskom prvenstvu 2016. godine u Francuskoj i na Europskom prvenstvu 2021. godine. Na vječnoj ljestvici najboljih strijelaca Vatrenih svih vremena Šuker još uvijek drži vodeću poziciju s 45 pogodaka, ali... Perija je već na 38. I ne misli stati.
Perišićev doprinos igri reprezentacije nije mjerljiv samo golovima i asistencijama, Ivan je vrhunski krilni igrač kakav u modernom nogometu postaje nužnost. Brz, prodoran, snalažljiv u protivničkom šesnaestercu, golgeter. I igra objema nogama. U viziji igre svih hrvatskih izbornika Perišić je jednako bio značajan i potreban momčadi kada napada i kada se brani, kada treba napraviti višak u igri “jedan na jedan” na postavljenu obranu i istrčati kontru i polukontru, ali po potrebi zatvoriti bok u fazi obrane, odraditi “prljavi” dio posla u službi momčadi. Sve to, uostalom, stane u jedan naoko nevažan detalj u Ivanovoj reprezentativnoj karijeri, a zapravo strašno bitan: Perijina pozicija u momčadi u utakmici za broncu na Svjetskom prvenstvu u Kataru.
Mogao je, da je htio, sugerirati izborniku da se puno bolje osjeća na krilu. Mogao je, da je htio, ganjati nove osobne rekorde. Popravljati ionako impresivnu statistiku. A nije. Uživao je na bekovskoj poziciji.. Noseći toliko potrebnu i zaraznu energiju. U svakom sprintu i duelu. S punim žarom i elanom. To je Perija! Onaj koji nikad ne iznevjeri.
foto: Drago Sopta/HNS
“Momčad je za mene uvijek na prvom mjestu, u svakoj utakmici nastojim se maksimalno podrediti kolektivu. A ne trebam govoriti da je reprezentacija svetinja. Kao klinac sam u Omišu u hrvatskom dresu gledao kako Hrvatska osvaja broncu. I sanjao sam takvu utakmicu, da jednog dana ja budem sudionik, na sreću doživio sam to, ostvario svoje dječačke snove”, rekao je Ivan pred cijelom momčadi u emotivnom govoru na večeri uoči utakmice u Podgorici nakon što mu je prikazan video u kojem suigrači i treneri biranim riječima govore o njemu.
Tako je, uostalom, baš uvijek govorio, govori i govorit će Perija kad mu spomenete reprezentaciju. Kad su Vatreni u pitanju, njegov je odgovor uvijek isti. Njemu je reprezentacija uvijek bila na prvom mjestu. Među Vatrenima je uvijek pronalazio inspiraciju. Pogotovo u najtežem razdoblju karijere i kalvarije koju je prolazio uslijed najteže ozljede koja može zadesiti jednog nogometaša. Ivan se, naravno, vratio u velikom stilu. Nije slučajno.
Tako to obično biva u životu kad si na pravom putu. I kad vjeruješ. A Ivan je vjerovao od prvog dana. Nosio svoj križ i napravio sve da dokaže da je najbolji. Iako se nikad nije trebao i ne treba dokazivati jer... Zbog svega što je napravio za hrvatsku reprezentaciju odavno je zaslužio status besmrtnosti. Čak i više od toga. O tome, uostalom, govore brojke. Izvanserijska kvaliteta. I vječna klasa.
Zbog svega toga Ivan je postao i ostao jedan od najvećih svih vremena...
