Branko Kralj rođen je u Zagrebu, 10. ožujka 1924. godine. S nogometnom loptom se družio od dječačkih dana. Za njom je jurio po poljanama Trešnjevke, zajedno sa svojim vršnjacima, kada god su imali slobodnog vremena. Kasnije u srednjoj školi postao je rukometni vratar. Na jednoj od učeničkih utakmica zapazio ga je Bogdan Cuvaj, poznati nogometni trener i član uprave Concordije i pozvao ga da pristupi juniorskoj selekciji ove momčadi. On je prihvatio poziv i 1937. godine postao njihov član.

Prvi trener u Concordiji bila mu je Zdenka Kunšten, tada istaknuta igračica Hazene. Kao rukometni vratar branio je Kralj u Građanskom, a zatim i u Concordiji gdje je istovremeno bio rezerva Zvonimiru Monsideru. Samo povremeno i rijetko je branio za seniorsku momčad Concordije.

Rukomet je sasvim napustio 1950. godine i potpuno se posvetio nogometu. Prije nego je otišao iz rukometa bio je i rukometni reprezentativac Jugoslavije. Branio je u zagrebačkim nogometnim klubovima Amater i Milicioner. Kada je došlo do spajanja Amatera, Slobode i Tekstilca, nastao je novi klub pod imenom Borac. Kralj je uspješno nastupao za Borac koji je 1950. godine postao drugoligaš. Uskoro Borac postaje prvoligaš, a Branko Kralj siguran je čuvar mreže. Borac kasnije mijenja ime u Zagreb.

U ljeto 1952. godine Branko Kralj pristupa Dinamu. U to vrijeme Dinamo je imao već tri odlična vratara: Branka Stinčića, Vladimira Majerovića i Slavka Arnerija. Dolaskom Kralja u Dinamo, Arneri napušta plave, pa su u konkurenciji za dres s brojem jedan ostali Majerović, Stinčić i Kralj, koji se u sezoni 1952./53 često mijenjaju na golu Dinama.

U prvenstvenoj sezoni 1953./54., Branko Kralj preuzima primat na golu Dinama, postaje prvi vratar i brani u vrhunskoj formi, a Dinamo po drugi put osvaja titulu prvaka Jugoslavije. Tada je stigao i poziv za reprezentaciju. Od 1954. do 1955. godine Branko Kralj, kao nogometaš Dinama tri puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Turske u Sarajevu, 17. listopada 1954. godine, kada je Jugoslavija pobijedila sa 5:1., a Kralj je u 66. minuti na golu zamijenio Bearu. Posljednji put dres reprezentacije Jugoslavije nosio je također u prijateljskoj utakmici, ovog puta u Dublinu, 19. listopada 1955. protiv domaćina Republike Irske u utakmici u kojoj je Jugoslavija pobijedila domaćina sa 4:1, kada je umjesto Beare, ušao u igru u 85. minuti utakmice. Vrijedno je spomena da je i u drugoj od ukupno tri utakmice koliko je Branko Kralj branio za reprezentaciju Jugoslavije na golu zamijenio Vladimira Bearu. Dakle, tri nastupa za reprezentaciju, tri ulaska u igru umjesto Vladimira Beare.

Sudionik je Svjetskog nogometnog prvenstva 1954. godine u Švicarskoj.

Branko Kralj je u tandemu sa Bearom bio standardan član reprezentacije Jugoslavije. Beara je tada bio zasigurno jedan od najboljih vratara svijeta, pa je Kralj bio vječita rezerva. Ostat će zapamćeno da je Branko Kralj bio rezerva Vladimiru Beari čak 33 puta. Možda je to svojevrsni rekord u svijetu nogometa i možda je zaslužio da se nađe u Guinnessovoj knjizi rekorda.

Kada je imao svoj dan i bio u punoj formi, popularni 'King' kako su ga zvali bio je gotovo nesavladiv. Zbog jedne teže povrede, nakon 165 utakmica za Dinamo povukao se s nogometnog terena 1957. godine i prepustio gol Dinama tada mladom Gordanu Iroviću, koji je nastavio tradiciju odličnih čuvara mreže Dinamova gola.

Poslije povlačenja s nogometnih terena, Kralj se posvetio poslu u privredi, jer je po struci bio diplomirani ekonomist. Istovremeno, nastavio je i s nogometnim aktivnostima i u Dinamu je obnašao razne dužnosti. Bavio se i sportskim novinarstvom i publicistikom te objavio knjige: „Vratari koji se pamte“ i „Sa Dinamom na četiri kontinenta“.

Mnogi ljubitelji nogometa ne znaju da je Kralj bio veliki ljubitelj glazbe. Bavio se jazz–glazbom, svirajući na usnoj harmonici. Imao je i svoj orkestar u kojem je maestralno svirao. Snimio je preko deset ploča, kao i CD s poznatim zagrebačkim solistima. Snimao je i glazbu za razne igrane i crtane filmove. Pored glazbe gajio je i ljubav prema tehničkoj kulturi. Bio je organizator i član Narodne tehnike Hrvatske preko 60 godina. Kao inovator, proglašen je počasnim predsjednikom Hrvatske zajednice tehničke kulture. Dobio je i naziv viteza Belgijskog kraljevstva za inovacije.

Uglavnom jedna vrlo široka osoba, koje je ostavila veliki trag u opće društvenom i gospodarskom životu, kako grada Zagreba, tako i Republike Hrvatske.

Komemoracija legendarnom vrataru bit će u petak, 21. prosinca u Plavom salonu stadiona u Maksimiru, a posljednji ispraćaj istog dana u 12:10 sati na Mirogoju.